Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Subscribe to Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu feed
Updated: 2 hours 52 min ago

U spomen na hrvatskoga jezikoslovca i filologa Antuna Mažuranića

Mon, 06/14/2021 - 08:06

Ako sam ništanemanje k naznačenom cilju štogod prinesao, veoma se radujem; a i ako sam gděšto manje pravo upiso, nadam se, da će mi svaki razuman razsuditelj oprostiti, osobito kad promisli, da je bolje i slabo početi, nego sa svim spavati.

(Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike)

Što se više udaljujemo od vremena nastajanja nekoga djela, to su nam sve više sužene, ali ne i uvijek, mogućnosti da dođemo do vrela iz kojih je autor crpio podatke za svoj stvaralački rad. Katkada su ti izvori razgranati pa nam otežavaju da otkrijemo onaj pravi izvor ili ono vrelo koje će nam ponuditi dragocjene podatke.
Kada je riječ o djelima našega istaknutog jezikoslovca Antuna Mažuranića, postoji nekoliko vrela koja nam pružaju mogućnost da dođemo do podataka o nastajanju djela, kao i o autoru.

Istaknuti književnik i hrvatski filolog preporodnoga razdoblja, jedan od utemeljitelja Matice, Antun Mažuranić rođen je 13. lipnja 1805. godine u Novome Vinodolskom. Bio je profesor te ravnatelj riječke gimnazije, banski povjerenik za Primorje, a završio je i pravo, iako se njime gotovo i nije bavio. Bio je sudionik i jedan od pokretača narodnoga preporoda. Uređivao je Danicu ilirsku, djelovao kao gramatičar i leksikograf, postavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji i prvi upozorio na vrijednost hrvatskoga naglasnog sustava za slavensku akcentologiju.

Prvo Mažuranićevo samostalno djelo bilo je Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839.) u kojem je pokazao ljepotu i izražajnu mogućnost obaju jezika, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Mažuranićevi Temelji obrađuju sve ono što po tadašnjem mišljenju pripada gramatici, a kao način obradbe gramatičke građe uporabljen je oblik pitanja i odgovora. To jasno pokazuje kako je to Mažuranićevo djelo koncipirano, ponajprije, kao udžbenik, a ne kao gramatika, jer već postoji Babukićeva na koju se on čak i poziva.

Vrhunac je Mažuraniće­ve bogate jezikoslovne djelatnosti Slovnica Hèrvatska (1859.), koja je izrasla na hrvatskoj gramatičkoj tradiciji te je temeljena na književnome jeziku. To je djelo prvi najveći prikaz naglasnoga sustava u jednoj našoj gramatici.

Slovnica je od 1859. godine u samo desetak godina doživjela svoja četiri izdanja, što potvrđuje njezinu onodobnu vrijednost, znanstvenu i nastavnu, a s Veberovom je Skladnjom činila zaokruženu cjelinu gramatičkoga opisa hrvatskoga jezika. Sustavnim pristupom gramatičkomu opisu, te posebno opisom naglasnoga sustava i temeljnih načela tvorbe riječi, čemu valja posebno pribrojiti i temeljne opise glasova i glasovnih promjena, deklinaciju imenica, glagolski vid i pojedine odrednice nepromjenjivih vrsta riječi, Slovnica je preteča suvremenih gramatičkih opisa i ima posebnu gramatičku vrijednost u jezikoslovnim promišljanjima hrvatskoga jezika.

Jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka Antuna Mažuranića bio je transliteracija glagoljskoga rukopisa Vinodolskoga zakonika, prvoga pravnog spomenika hrvatskoga naroda. U tome prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.

Sredinom 1842. godine donesena je odluka o novome izdanju Gundulićeva Osmana te da se to izdanje dopuni popratnim rječnikom. Obvezu za rječnik preuzeli su Antun i njegov brat Ivan Mažuranić.

Vrsni hrvatski filolog i jezikoslovac Antun Mažuranić preminuo je 18. prosinca 1888. godine u Zagrebu.

Antun Mažuranić tijekom života stekao je mnoga priznanja, a nama je ostavio djela koja ne moraju impresionirati brojem stranica, ali privlače pozornost zbog većine ponuđenih rješenja – nastala su kao plod najbolje filološke i kulturološke tradicije kod Hrvata sredinom 19. stoljeća.

Za ravnanje onim, koji-bi morda hotěli ovo dělo javno prosuditi, imam napomenuti, da-je moj nauk o accentu ovoga jezika samo pèrvi pokušaj ove vèrste. Poznato-je pako, koliko-je mučan i koliko vremena ištući posao tumačiti ovako mnogovèrstan i nepostojan naglasak, kao što-je u hèrvatskom jeziku.

(Slovnica Hèrvatska)

The post U spomen na hrvatskoga jezikoslovca i filologa Antuna Mažuranića appeared first on .

U NSK održana „Knjižna booka“ 2021.

Thu, 06/10/2021 - 14:51

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnicu u Zagrebu 10. lipnja 2021. godine sedmi je put održana svečanost Knjižna booka.

Na svečanome su otvorenju nazočne pozdravili voditeljica programa Knjižne booke Vanja Jurilj i knjižničarska savjetnica za međunarodnu suradnju NSK Jasenka Zajec.

Na svečanosti su dodijeljene nagrade učenicima osnovnih i srednjih škola za nacionalni natječaj Stvarajmo eKreativno!, nacionalni literarni natječaj Ljekovita lektira! i nacionalni literarni natječaj Kanižajada Limačijada.

U sklopu manifestacije izloženi su učenički likovni radovi osnovnih i srednjih škola koji su povezani s tematikom knjige.

Svečanost pod nazivom Knjižna booka pokrenula je Hrvatska udruga školskih knjižničara radi promicanja knjige te poticanja čitanja i čitateljskih navika učenika.

The post U NSK održana „Knjižna booka“ 2021. appeared first on .

„Lijepa naša domovino!“ – uz 225. obljetnicu rođenja Antuna Mihanovića

Thu, 06/10/2021 - 08:09

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,
Nit’ ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

(Lijepa naša domovino)

Ime Antuna Mihanovića postalo je simbolom nacionalnoga ponosa Hrvata. Tu je neprolaznu slavu stekao znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. Riječ je o hrvatskoj himni Lijepa naša domovino koju je uglazbio Josip Runjanin.

Hrvatski književnik i političar Antun Mihanović rođen je 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu, gimnaziju i studij filozofije. U Beču je studirao pravo u vrijeme kad se tamo razvijala filologija te se i sam počeo zanimati za nju. Tada je više počeo cijeniti svoj jezik te je u tome duhu napisao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku 1815. godine, koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a njezina vrijednost istaknuta je i u članku u novinama Dom i svijet koji je dostupan na Portalu starih hrvatskih novina. U tome bitnom spisu, koji se pojavio prije hrvatskoga narodnog preporoda, Antun Mihanović za hrvatski jezik traži mjesto koje su svojim jezicima dali drugi narodi. Bio je to prosvjed protiv latinskoga jezika jer je smatrao da se narodnim jezikom najbolje može izraziti misli te da se samo njim može stvarati narodna kultura. Slava što ju je Antun Mihanović dva desetljeća poslije stekao pjesmom Horvatska domovina, odnosno Lijepa naša domovino, čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska ležala u duboku snu i kad je Ljudevit Gaj među malobrojnim hrvatskim piscima tražio suradnike za svoju Danicu. Antun Mihanović u to je vrijeme živio u Rijeci i njegova Horvatska domovina bila je jedan od prvih priloga domoljubnim nastojanjima Ljudevita Gaja, koji je pjesmu objavio u u desetome broju prvoga hrvatskog kulturnog i književnoga časopisa Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, koji od 1836. godine izlazi pod imenom Danica ilirska. Više pojedinosti o tijeku događaja od prve objave u Danici do stvaranja himne te o prigodama i mjestima na kojima se izvodila Mihanovićeva pjesma Horvatska domovina dostupno je na Portalu starih novina i časopisa.

Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis pjesme Lijepa naša domovino.

O bogatoj Mihanovićevoj književnoj ostavštini svjedoči i približno 120 zapisa o njegovim djelima u online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Antun Mihanović preminuo je 14. studenoga 1861. godine u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca.

The post „Lijepa naša domovino!“ – uz 225. obljetnicu rođenja Antuna Mihanovića appeared first on .

U Frankfurtu odabrane najljepše oblikovane knjige svijeta

Tue, 06/08/2021 - 11:41

Unatoč tomu što se Sajam u Leipzigu ni ove godine nije održao, Zaklada Stiftung Buchkunst organizirala je žiriranje knjiga u sklopu godišnjeg natječaja Best Book Design from all over the World. Na natječaj je pristiglo 500 knjiga iz 30 zemalja, a među zemljama sudionicama bila je i Hrvatska sa svojih 18 naslova, odabranih putem natječaja Hrvatska lijepa knjiga.

Na ovogodišnjem natječaju najviše priznanje, Zlatnu povelju, dobila je knjiga Feuilles (Južna Korea). Zlatna medalja pripala je knjizi Das Jahr 1990 freilegen (Njemačka). Srebrna medalja dodijeljena je knjigama Conrad McRae. Youth League Tournament (Nizozemska) i Memory Searching of Dances in Talks – The Oral History of Intangible Cultural Heritage Dances in Shandong Province (Kina), a brončana medalja djelima Electric Generator (Rusija), Corinne (Švicarska), SUVILA. Puhkamine ja arhitektuur eestis 20. Sajandil / Leisure Spaces. Holiday and Architecture in 20th Century Estonia (Estonija), Data Centers. Edges of a Wired Nation (Švicarska) te Marianne Hurum – Krabbe (Norveška). Posebna priznanja dodijeljena su izdanjima Boom, Harmony & Crash: The life and work of Charlie Megira (Izrael), Demonstrationsräume. Künstlerische Auseinandersetzung mit Raum und Display im Albertinum (Njemačka), The Remarkable Rocket (Rusija), Revelo No. 1. Chroniques de chantier. Transformation de la Gare, CH-1800 Vevey (Švicarska) i Aporia. The City is the City (Poljska).

Žiriranje se ovaj put održalo se u osobitim okolnostima zbog pandemije bolesti COVID-19. S obzirom na to da organizator nije bio u mogućnosti pozvati međunarodni ocjenjivački sud u Leipzig, najljepše knjige svijeta odabrali su njemački stručnjaci – dizajneri u Frankfurtu, sjedištu zaklade Stiftung Buchkunst. Timovi stručnjaka su, jedan po jedan, tijekom četiri dana birali svoje favorite. Konačan izbor najljepših knjiga definirali su u online raspravi. Cjelokupno žiriranje organizator je zabilježio tematskim filmom.

Sve knjige pristigle na natječaj, pa tako i knjige hrvatskih nakladnika, bit će dio izložbe Book Art International, koja se već tradicionalno upriličuje kao dio programa Sajma knjiga u Frankfurtu. Nakon toga, postat će dio fonda Njemačkog muzeja za knjigu i pismo (Deutsches Buch- und Schriftmuseum) u Leipzigu.

Natječaj Best Book Design from all over the World odvija se neprekidno od 1963. godine, a od 1991. organizira ga Zaklada Stiftung Buchkunst. Hrvatska lijepo oblikovane knjige šalje u Njemačku od svojeg osamostaljenja, a o njihovu odabiru od 1996. godine brine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

[See image gallery at www.nsk.hr]

The post U Frankfurtu odabrane najljepše oblikovane knjige svijeta appeared first on .

„Od vsega srca fala!“ – uz obljetnicu smrti Dragutina Domjanića

Mon, 06/07/2021 - 08:10

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!

(Fala)

Čitajući jednu od najljepših kajkavskih pjesama, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog kajkavskog pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića.

Dragutin Milivoj Domjanić rođen je 12. rujna 1875. godine u Krčima pokraj Adamovca. Završivši studij prava, bio je sudac i vijećnik Banskoga stola. Bio je član JAZU/HAZU od 1919., predsjednik Matice hrvatske od 1921. do 1926., a 1927. godine predsjednik je zagrebačkoga odjela PEN kluba.

Prvu pjesmu, domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. godine pod pseudonimom Milivoj Seljan. Surađuje u modernističkim časopisima te podupire mlade u književnome sukobu sa starijim naraštajem. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Godine 1920. u zagrebačkome Teatru marioneta Velimir Deželić ml. postavio je Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu, u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce. Kada se govori o Domjaniću, rjeđe se spominje njegova prevoditeljska djelatnost. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja. Osobito su ga privukle provansalske pjesme francuskoga pjesnika Frédérica Mistrala koje dijele istu sudbinu kao i njegove – i jedan i drugi bili su svedeni na narječje koje je još samo u puku nastavilo živjeti. Prije Prvoga svjetskoga rata počeo je pisati vrlo cijenjene stihove na kajkavskome, narječju svojega rodnog kraja, i tomu je ostao vjeran do kraja života. U to se doba pisanje na kajkavskome narječju smatralo stvaralačkom oporbom jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tome istoimenom narječju. Prvi je u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnog izraza. Iako je počeo kao pjesnik na štokavskome književnom standardu Pjesme (1909.), Domjanić je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova. Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je bard novije kajkavske poezije – klasik kajkavske riječi. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, intimi plemićkih domova, gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana.

Mnoge su Domjanićeve pjesme uglazbljene, a među najpoznatijima su Fala i Popevke sem slagal, koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.

Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupni su zvučni zapisi pjesama Bele rože i Susedovo dete, a na stranici virtualne izložbe Svakodnevica 1914. u starim hrvatskim novinama dostupna je pjesma Ciklame, krvave ciklame.

Domjanićevo ime nosi i smotra dječjega kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini. Ova tradicionalna godišnja književno-nakladnička manifestacija održava se u Sv. Ivanu Zelini još od 1970. godine radi poticanja sustavnoga rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama s kajkavskoga govornog područja.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegov rukopis, dok su neke od njegovih pjesama dostupne u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić preminuo je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.

The post „Od vsega srca fala!“ – uz obljetnicu smrti Dragutina Domjanića appeared first on .

Radno vrijeme Restorana i caffe bara NSK u povodu blagdana Tijelova

Tue, 06/01/2021 - 14:35

U povodu nadolazećega blagdana Tijelova, Restoran i caffe bar NSK bit će zatvoren u četvrtak 3. lipnja i u petak 4. lipnja, a u ponedjeljak 7. lipnja 2021. godine bit će ponovno otvoren prema redovitome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Restorana i caffe bara NSK u povodu blagdana Tijelova appeared first on .

Citat 1. lipnja 2021.

Tue, 06/01/2021 - 12:34

(…) Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

The post Citat 1. lipnja 2021. appeared first on .

Uz 145. obljetnicu rođenja Vladimira Nazora

Mon, 05/31/2021 - 08:35

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

… Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

… Zemniče, ja sam pjan. (…)

(Cvrčak)

Čitajući antologijsku pjesmu Cvrčak, prisjećamo se hrvatskoga pjesnika, prozaista, prevoditelja i esejista Vladimira Nazora.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. godine u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka, kojemu se samo jednom nakratko vratio. Uz gimnaziju u Splitu i studij prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Vladimir Nazor najviše je vremena proveo u Istri i Hrvatskome primorju.

Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojega vlastitog puta, preko nacionalno angažiranoga poetskog tribuna, ponesenoga mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskoga puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkoga zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na izvoru poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.

Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čem nije preuzeo zasade moderne – artizma i dekadencije.

Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina poslije Matica slovenska objavila je Veloga Jožu – djelo po kojem se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on smatrao neuspjelim. U tome vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama, i to Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga – epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.

Nakon kratkoga izbivanja s književne scene zbog političkih razloga vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 945 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijedaka, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilježaka i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.

Vladimir Nazor preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijega našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkome Mirogoju beskrajna povorka poštovatelja.

O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči podatak kako je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma.

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

(Ako se ikada vratim)

 

The post Uz 145. obljetnicu rođenja Vladimira Nazora appeared first on .

„Ko svoj može biti, tudj nek ne bude!“ – uoči 205. obljetnice rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga

Fri, 05/28/2021 - 08:45

… Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii „Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!“ (…)

(I. K. Sakcinski – Govor u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.)

Čitajući poznati govor o vrijednosti i bitnosti narodnoga (hrvatskoga) jezika, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog povjesničara, književnika i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu. Gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju je studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, prešao je u vojni poziv te je polazio kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkome jeziku. Premda je mlad postao časnik u Beču, upoznavši se s Gajem, postaje oduševljeni ilirac, i to toliko da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postao je tako jedan od vođa ilirskoga pokreta te je šest godina obnašao dužnost velikoga suca Varaždinske županije i velikoga župana zagrebačkoga, ali je smijenjen i otada se više nije bavio politikom.

Ivan Kukuljević Sakcinski ostao je zapamćen jer je prvi održao govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru 1843. godine, promičući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore visoke aristokracije. I ostali njegovi govori u Hrvatskome saboru i na županijskim skupštinama otkrivali su beskompromisno zauzimanje za hrvatsku slobodu i samostalnost. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika.

Od 1851. pa do 1858. godine bio je predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) prvi je predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Kukuljević se bavio i književnim radom, objavivši drame s povijesnim sadržajem. Godine 1839. objavio je dramu Juran i Sofija ili Turci kod Siska koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nazvao ju je junačka drama u trih činih. To je prva preporodna drama koja je javno prikazivana. Uspjeh prvoga prikazivanja u Sisku ponovio se i u Zagrebu. Pretisak je izišao u Zagrebu 1989. godine.
Osim drame Juran i Sofija, objavio je tragediju Marula te pjesme Slavjanke i Povijesne pjesme.

Utemeljenjem Društva za povjesnicu jugoslavensku (1850.), uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851. – 1875.) te objavljivanjem svojih vrijednih monografija izradio je temelje moderne hrvatske historiografije. Golemu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.

Ivan Kukuljević Sakcinski bio je prvi zemaljski konzervator umjetničkih spomenika. Proputovao je sve naše krajeve, a zatim i Albaniju i Istru. Skupljao je građu za povijest južnih Slavena, a posebno Hrvata. Objavio je prvi južnoslavenski biografski leksikon umjetnika Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859. – 1860.). Djelo je izlazilo u sveščićima, a tiskano je u pet brojeva. Iako nije dovršeno, njime je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Djelo je u sveščićima izlazilo i na njemačkome jeziku, ali i ono je ostalo nedovršeno.

Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografia hrvatska I. Tiskane knjige (1860. – 1863.).

Bitno je spomenuti i njegovo djelo Acta Croatica – Listine hrvatske (1863.). Pod imenom Acta Croatica podrazumijeva se skup srednjovjekovnih privatnopravnih dokumenata napisanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom, na hrvatskome jeziku. Prvi ih je objavio pretežno glagoljicom Ivan Kukuljević Sakcinski 1863. godine.

U djelu Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.), u kojem je napisao za članove novoustrojene Matice hrvatske niz biografskih studija o glasovitim Hrvatima, prikazuje život i djelovanje mnogih pisaca i političara. Biografije su popraćene slikama pojedinih osoba.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2016. godine bila je otvorena izložba posvećena 200. obljetnici rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga pod nazivom Ivan Kukuljević Sakcinski u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu: u povodu 200. obljetnice rođenja.

Svojom vrlo plodnom djelatnošću znatno je utjecao na politički razvoj, kao i na razvoj hrvatske kulture i povijesnih znanosti.

Ivan Kukuljević Sakcinski preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskome zagorju.

… Krasan, veličanstven zaisto pozor! kao zlatom posejana su jurve sva brda, ter ista tavnasjena od dolina isčežnjiva pred jasnom svjetlinom nebesa! – Sunce! ti njegda prvi bože praotacanaših, ti viru svake srjeće, kojim se zemlja napaja, zašto uništavaš sjeme nade naše, namjesto da gadozrijeliti dopustiš? – sunce! kada ćeš ti zlatnimi slobode zraci prodrijeti tavnu noć našega takoteškoga i nemilostivoga ropstva, ter kada ćeš tvoga dušmana, nevjernog Turčina, odagnati? (…)

(ulomak iz drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska)

The post „Ko svoj može biti, tudj nek ne bude!“ – uoči 205. obljetnice rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga appeared first on .

Promjena načina rada Knjižnice u skladu s ublažavanjem epidemioloških mjera – 27. svibnja 2021.

Thu, 05/27/2021 - 10:02

U skladu s popuštanjima mjera suzbijanja epidemije bolesti COVID-19 od 1. lipnja 2021. godine usluge će Knjižnice korisnicima biti dostupne pod novim uvjetima.

U korisničkim prostorima Knjižnice moći će istodobno boraviti 461 korisnik, a dizalo smiju istodobno koristiti najviše četiri osobe.

Usluga Večernjega rada Knjižnice korisnicima će biti ponovno dostupna od 21 do 24 sata u korisničkome prostoru namijenjenomu pružanju te usluge na nultoj razini Knjižnice u kojem će trenutačno moći boraviti 73 osobe.

Ostale epidemiološke mjere na snazi su do daljnjega.

Knjižnica moli korisnike da se pridržavaju svih spomenutih mjera i uputa te ih poziva da daljnje obavijesti prate na portalu NSK i profilima Knjižnice na društvenim mrežama.

The post Promjena načina rada Knjižnice u skladu s ublažavanjem epidemioloških mjera – 27. svibnja 2021. appeared first on .

Izložba fotografija u povodu 30. obljetnice Hrvatske vojske

Thu, 05/27/2021 - 09:32

U povodu 30. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske i Dana hrvatske kopnene vojske, Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo Tuđman“ organiziralo je izložbu fotografija koja obuhvaća razdoblje od 1991. do 2021. godine. Svaka izložbena fotografija simbolično predstavlja jednu godinu postojanja Hrvatske vojske.

Postav izložbe može se pogledati od 26. svibnja do 3. lipnja 2021. godine u Francuskome paviljonu Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu svaki dan od 12 do 20 sati te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu od 26. do 31. svibnja 2021. radnim danom od 8 do 21 sat i subotom od 9 do 14 sati, i to u skladu s preporukama Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u svezi s epidemijom bolesti COVID-19.

 

The post Izložba fotografija u povodu 30. obljetnice Hrvatske vojske appeared first on .

Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića

Mon, 05/24/2021 - 08:40

Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)

(Moj križ svejedno gori)

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić nekoliko mjeseci prije tragične smrti, 23. svibnja 1971. godine. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predviđanje vlastita kraja…

Hrvatski pjesnik Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, a u Lyonu i Londonu lektor je  i profesor hrvatskoga jezika. Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića. Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija. Pjesnikov je doživljaj svijeta panteistički: u gotovo svakome stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama i zagonetkama te potpuna stopljenost s njom (Povratak u djetinjstvo, Cetina, Mladoj vrbi, Uspavanka, Vodama Cetine i dr.). Međutim, već u tim ranim pjesmama provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnja koje razaraju idilu krajolika. Takva stanja prevladavaju u sljedećim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe u kojima se Pupačić predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija. Iako i u tim knjigama ima bljeska čistoga lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme More), lirske reminiscencije i evokacije praćene su u pravilu nemirom, sumnjom, bolnim osjećajima, doživljajem prolaznosti, opsesijom smrti te zapitanošću o smislu života (Tri moja brata, Oporuka, Notturno šumovitog brežuljka).
U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama Ustoličenje i Moj križ svejedno gori, Pupačić sve više naginje lirskoj apstrakciji i eksperimentima na formalnome planu. Njegov se poetski izraz intelektualizira i hermetizira, ekspresija je grčevita, napeta, isprekidana, daleko od nekadašnje lakoće i spontanosti. U traganjima za mogućnostima poetskoga izraza vraća se ponekad i srednjovjekovnim tekstovima; njima obnavlja vlastitu teksturu i postiže iznenađujuće učinke.

Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posmrtno su mu objavljene zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod.

Dobrojutro more tradicionalna je književna i kulturna manifestacija koja se od 1997. godine održava svakoga kolovoza u Podstrani u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Ime nosi po Pupačićevoj istoimenoj zbirci Dobrojutro more.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 150 zapisa o njegovim djelima.

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.

Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

(Tri moja brata)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.

The post Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića appeared first on .

Raspisan natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta

Fri, 05/21/2021 - 09:42

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećega sistematiziranog radnog mjesta:

– namještenik – radno mjesto IV. vrste na općim fizičkim poslovima u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

 

The post Raspisan natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta appeared first on .

Natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta od 21. svibnja 2021.

Fri, 05/21/2021 - 09:34

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećega sistematiziranog radnog mjesta:

– namještenik – radno mjesto IV. vrste na općim fizičkim poslovima u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

 

The post Natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta od 21. svibnja 2021. appeared first on .

Uz 170. obljetnicu smrti Stanka Vraza

Thu, 05/20/2021 - 09:46

… Slušaj, moj anđele
mili nada svime!
Dokle ovdje traješ,
molim te: Ljubi me!

A kad se povratiš
u nebeske hrame,
Prosim te, Ljubice:
moli ondje za me! (…)

(Đulabije)

Najveći obožavatelj prelijepe Ljubice (Julijane) bio je ilirac Stanko Vraz koji je u njoj našao svoju pjesničku muzu. Prošlo je već 170 godina otkako nema više romantičara Vraza, a ni njegove Ljubice. Njihova velika i sveta ljubav živi i živjet će u nježnim i osjećajnim stihovima – Đulabijama. Stihovi o nesretnoj ljubavi hrvatskoga Petrarce posvećeni Ljubici smatraju se jednima od najljepših u povijesti hrvatske književnosti.

Osebujan romantičarski pjesnik, utjecajan promicatelj ideja hrvatskoga narodnog preporoda, sudionik ilirskoga pokreta te prvi hrvatski profesionalni književnik Stanko Vraz, pravim imenom Jakob Frass, rodio se u slovenskome mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne je razrede polazio u Grazu. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.

Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis Kolo. U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvrjedniji je dio njegova rada ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i mnoštva soneta Sanak i istina, unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.

Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav prema ženi stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantilly, a djelo je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenoga i književnoga života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme – od klasičnih soneta do romance i balade te gazele, pa je i tako obogatio našu književnost. Bilo je u tome traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što i ne čudi s obzirom na to da je Vraz Slovenac. No, unatoč svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih trenutaka, od vedrih stihova do sumornih motiva.

Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje izdvajamo najpoznatija djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskoga skladatelja Božidara Širolu, koji ih je uglazbio.

Godine 2010., u povodu 200. obljetnice Vrazova rođenja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila je postavljena velika izložba Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz koju je objavljen i prigodni katalog.

Među suvremenicima isticao se karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je mišljenjima koja nisu uvijek bila u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Stanko Vraz preminuo je 20. svibnja 1851. godine u Zagrebu.

Zapamćen je kao jedan od rijetkih književnika koji je živio književnost i od književnosti.

The post Uz 170. obljetnicu smrti Stanka Vraza appeared first on .

Raspisan natječaj za popunu upražnjenih sistematiziranih radnih mjesta

Wed, 05/19/2021 - 10:18

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećih sistematiziranih radnih mjesta:

– rukovoditelj Odsjeka Održavanje u Odjelu Zajednički poslovi
– viši knjižničar u Odjelu Korisničke službe
– knjižničar u Odjelu Nabava i izgradnja zbirki
– viši stručni savjetnik – programer u Odjelu Informacijske tehnologije
– specijalist za analitiku podataka i informatičku podršku u Odjelu Informacijske tehnologije
– knjigoveža u Odjelu Zaštita i pohrana
– namještenik – radno mjesto IV. vrste na poslovima čišćenja u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

The post Raspisan natječaj za popunu upražnjenih sistematiziranih radnih mjesta appeared first on .

Natječaj za popunu upražnjenih sistematiziranih radnih mjesta od 19. svibnja 2021.

Wed, 05/19/2021 - 09:56

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećih sistematiziranih radnih mjesta:

– rukovoditelj Odsjeka Održavanje u Odjelu Zajednički poslovi
– viši knjižničar u Odjelu Korisničke službe
– knjižničar u Odjelu Nabava i izgradnja zbirki
– viši stručni savjetnik – programer u Odjelu Informacijske tehnologije
– specijalist za analitiku podataka i informatičku podršku u Odjelu Informacijske tehnologije
– knjigoveža u Odjelu Zaštita i pohrana
– namještenik – radno mjesto IV. vrste na poslovima čišćenja u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

 

 

The post Natječaj za popunu upražnjenih sistematiziranih radnih mjesta od 19. svibnja 2021. appeared first on .

Održan Festival povijesti Kliofest 2021.

Mon, 05/17/2021 - 07:39

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, od 11. do 14. svibnja 2021., održan je osmi Festival povijesti Kliofest. Zbog protuepidemijskih mjera, bio je organiziran sa smanjenim brojem posjetitelja, a program se prenosio uživo na YouTube kanalu Festivala, gdje se mogu pogledati i snimke događanja.

Kliofest 2021., tijekom četiriju dana održavanja, donio je mnoštvo okruglih stolova, tribina i konferencija povezanih s obljetnicama važnih povijesnih događaja, među kojima su bili obilježavanje 150 godina Rakovičke bune, 100 godina Vidovdanskoga ustava, 50 godina od sloma Hrvatskoga proljeća te 30 godina od raspada Jugoslavije i nastanka moderne hrvatske države.

Na Festivalu su predstavljene brojne knjige o hrvatskoj, regionalnoj i europskoj povijesti hrvatskih i inozemnih nakladnika. Tijekom trajanja Festivala, nakladnici povijesnih knjiga osigurali su popuste za prodaju svojih izdanja putem interneta.

Tijekom Kliofesta postavljena je izložba Bulwark of Europe – Digitizing the Habsburg-Ottoman Frontier, koju su priredili studenti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom prof. dr. sc. Nataše Štefanec.

Organizatori Festivala su Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Udruga Kliofest. Suorganizatori su Hrvatska matica iseljenika, Hrvatska udruga nastavnika povijesti, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko etnološko društvo, ICARUS HR, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Poljska kulturna udruga „Mikołaj Kopernik“, Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA i Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore.

The post Održan Festival povijesti Kliofest 2021. appeared first on .

Europski dokumentacijski centar NSK priključuje se promidžbi Konferencije o budućnosti Europe

Thu, 05/13/2021 - 09:15

Jedna od glavnih aktivnosti obilježavanja Dana Europe 2021. pokretanje je Konferencije o budućnosti Europe. Riječ je o velikom paneuropskom demokratskom projektu u kojem sudjeluje cijela Europa. Građanima je putem digitalne platforme omogućeno priključiti se raspravama i događajima o izazovima i prioritetima Europe, podijeliti s drugima svoje ideje i prijedloge, a svi primjeri bit će dostupni korisnicima platforme iz svih država članica. Višejezična platforma pokrenuta je 19. travnja, tako da je već sada moguće uključiti se, dijeleći svoja razmišljanja i želje za budućnost. Naglasak je na klimatskim promjenama i okolišu, zdravlju, snažnijem gospodarstvu, socijalnoj pravdi i radnim mjestima, kao i na poziciji EU u svijetu, vrijednostima i pravima te sigurnosti. Raspravljati je moguće i o digitalnoj transformaciji, europskoj demokraciji, migracijama, obrazovanju, kulturi, mladima i sportu. Europski parlament, Vijeće Europe i Europska komisija predani su tome da saslušaju Europljane i Europljanke i na temelju dobivenih preporuka poduzmu daljnje korake u sklopu svojih nadležnosti. Očekuje se da će se do proljeća 2022. u sklopu konferencije donijeti zaključci i pružiti smjernice o budućnosti Europe.

Europski dokumentacijski centar NSK, kao referentna točka za sve informacije povezane s djelovanjem Europske unije, također će se uključiti u taj vrijedan projekt te poziva sve građane da se uključe u stvaranje budućnosti Europe.

The post Europski dokumentacijski centar NSK priključuje se promidžbi Konferencije o budućnosti Europe appeared first on .

Uz obljetnicu smrti Eugena Kumičića

Thu, 05/13/2021 - 08:35

… Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, na živom stancu, što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži nad morem do četiri stotine stopa. Obala njegova zadivljuje svako oko svojom divljinom i tužnom ljepotom. Sva je strma, malo gdje pristupna…
… Dalje od mora zelene se rijetke šumice; niske omorike proviruju sred gruha i gromače. Među prezidima probijaju se iz kamena pojedine masline, a gdjegod ima ih više na okupu. Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova, strmo se spuštaju u more, dijeleć jednu klisurinu od druge, koje ti se čine kao mrke tvrđave, kad ih motriš po noći s mora. Svaki se potok ljeti zasuši. (…)

(Začuđeni svatovi)

Hrvatski romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar i političar Eugen Kumičić rodio se 11. siječnja 1850. godine u Brseču, u Istri. Smatra se prvim autentičnim književnim predstavnikom te hrvatske pokrajine. Pseudonim kojim se koristio je Jenio Sisolski. Potječe iz obitelji pomoraca. Gimnaziju je završio u Rijeci, a studirao je najprije medicinu u Pragu, a zatim povijest, zemljopis i filozofiju u Beču. Službovao je kao profesor u Splitu, Zadru i Zagrebu, no potpuno se posvetio književnomu i političkomu radu. Godine 1875. odlazi u Pariz, gdje je proveo dvije godine upoznavši francusku književnost i kulturu. Odjek francuskoga boravka vidljiv je u članku O romanu (1883.). koji je napisao pod utjecajem Emila Zole. Zbog toga je članka u svoje doba slovio kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti. Mnogo je godina bio zastupnik u Hrvatskome saboru, a kao političar isticao se radikalnošću svojih pravaških ideja i govorničkom vještinom. Bio je urednik i pravaških časopisa Hrvatska vila (1882. – 1883.) i Hrvatska (1887. – 1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Za stvaranje njegove ličnosti bitni su i njegovi dulji boravci u Parizu i Veneciji.

Eugen Kumičić, najdosljedniji Šenoin književni nasljedovatelj, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, autor je dvaju najreprezentativnijih povijesnih romana, i to Urote Zrinsko-Frankopanske (1894.) i Kraljice Lepe (1904.). Ti su romani tematikom vezani za velike i tragične događaje i ličnosti hrvatske povijesti – urotu i pogibiju Zrinskih i Frankopana, ali i zatiranje njihovih obitelji i hrvatske slobode u 17. stoljeću te pogibije kralja Zvonimira.

Kumičićeva najvrjednija i najpopularnija djela povezana s Istrom jesu njegove pripovijetke i romani Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Preko mora, Teodora i dr. u kojima otkriva idealiziranu sliku naših ljudi i ocrnjenu sliku stranaca, s time što je u sva djela ugradio teme i motive romantičnih istarskih pejsaža, posebno mora, o kojem je napisao najuzbudljivije i najljepše stranice u hrvatskoj književnosti. U romanima i dramama Olga i Lina, Gospođa Sabina, Sestre saveznice, Poslovi i Obiteljska tajna Kumičić je slikar i kritičar urbanoga, zagrebačkoga života i njegova moralnog pada. Iako se zalagao za naturalizam, odnosno realizam koji će produbiti sliku o tamnim stranama i porocima života, Kumičić je ostao više realističan, čak i pomalo romantičan pripovjedač koji je sa stajališta dobra i zla, lijepoga i ružnoga, nečasnoga i plemenitoga gledao na život. Posebnom se književnom snagom ističe njegova autobiografska proza Pod puškom s opisom vojničkoga službovanja u Bosni 1878. godine.

Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva dio njegove vrijedne rukopisne ostavštine.

Hrvatski književnik Eugen Kumičić preminuo je 13. svibnja 1904. godine stekavši, osim popularnosti pisca povijesnih romana, i popularnost istarskoga i zagrebačkoga pisca. Osim o velikim povijesnim temama, Kumičić je pisao i o onima iz njegova istarskog zavičaja kao i o onima iz Zagreba kao hrvatskoga središta.

Engen Kumičić, velezaslužui i ženijaliri hrvatski književnik, preminuo je jutros đue 13. svibnja u 5 sati i 30 Časaka. Taj tnžni glas odjeknuti će diljem naše domovine, jer je Engen Kumičić po svojih krasnih djelih i po svojem žarkom otačbeničtvu poznat po svem hrvatskom narodu. U njemn gubi domovina jednoga od svojih najboljih i najdarovitijih sinova, koji su njezinoj slavi i njezinoj dobrobiti služili koli perom toli i živom rieči…

(Dom i svijet, 15. svibnja 1904.)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.

The post Uz obljetnicu smrti Eugena Kumičića appeared first on .

Paginacija